Polifonija jezika likovnih umjetnosti - VII sarajevski salon

VII sarajevski likovni salon uvjerljiva je potvrda svog izvornog dobrog i dovoljnog razloga, tačnije dva temeljna motiva, a to su: afirmacija likovnih umjetnosti kao umjetničke činjenice per se, sa svim potencijalima, specifičnostima, varijetetima nikad završene ljudske igre opažanja, gledanja, doživljaja i tumačenja svijeta i čovjeka, u su suigri oka, duha i ruke, ukratko: u iznimnom i povlaštenom daru likovnih stvaralaca da vide i izraze lica i naličja svijeta i života, da vibrantne slike vanjskih i unutarnjih svjetova učine vidljivim i prisutnim, lijepim, čudim ili strašnim….; drugi temeljni motiv leži u činjenici da je i ovaj VII likovni salon organska kulturna činjenica u širem smislu koja (uz sve ostale umjetničke grane i porodice) još jednom afirmira tvorački potencijal bosansko-hercegovačke kulture, njenih živih kulturnih i duhovnih svjetova i jezika i njihovih umjetničkih aktera. VII likovni salon je u tom pogledu iznimno važna umjetnička akcija koja doprinosi vjerodostojnosti visoke kulturne produkcije ili drugim riječima, vrijednostima rafinirane visoke kulture i njenih humanih ,intelektualnih i estetskih potencijala, te kultiviranju mjerila i standarda likovne percepcije i/ili recepcije likovnih umjetnosti.

Toga je ova vrsta njegovanja likovne kulture ujedno svojevrsna forma kulturne emancipacije, forma slobode koja (sloboda) nigdje nije tako rječita i tako očita kao što je baš umjetnička (ovdje: sloboda likovnih umjetnosti).

Ovaj VII likovni salon kao reprezentativni likovni događaj, sretna je protuteža duhu vremena u kojemu živimo, naime onom duhu koji je zagađen diktatima konzumerističke i zabavne kulture jeftine i zatupljujuće žudnje za lako probavljivim robama masovne potrošnje. Utoliko i ova likovna akcija ima rang i težinu seriozne kulture koja u sebi sublimira i iskustvo istine i izazov spoznaje i ljepotu umjetničkog majstorstva,i osobnog umjetničkog dara i igre imaginacije. Uostalom, već i u nazivu ove likovne akcije („salon“) leži evokacija na vrijeme početka građanske modernosti kada je „salon“ (ili: saloni) bio indeks povlaštenog mjesta umjetničkih, kulturnih i intelektualnih akcija ili zajednica, odnosno, odabrano mjesto autonomnih i slobodnih duhova koji sebe izuzimaju iz proze svakodnevnice.

Sarajevski likovni salon je, dakle, izraz težnje za potvrdom vrijednosti likovnih umjetnosti, i ujedno otvaranje prilika zajednici likovnih umjetnika da iz tišine ateljea uđu na pozornicu javnosti, da svoje imaginacije, osjećanja i umijeća izlože pogledu Drugog, društva, zajednice….Utoliko je Salon i društveni događaj, događaj komunikacije i događaj susretanja umjetnika i promatrača, događaj interakcije… Treba međutim znati, da postojanje Salona treba prije svega zahvaliti zajednici likovnih umjetnika koji (koliko god da je rad likovnog umjetnika bazično vezan za akt individualnog -pa ako hoćemo: i samotničkog reda u ateljeu) – instinktivno ili svjesno reagiraju energijom socijalne inteligencije, te stoga direktno ili indirektno oblikuju zajednicu, udružuju se po pripadnosti zajedničkom svijetu, uz sve moguće razlike u senzibilitetnim, poetikama, sklonostima ili, pak, tehnikama…Sarajevski salon je primjer tog umjetničkog zajedništva – zajedništva u razlikama likovnih poetika, osjećanja ili autorskih izbora. U socio-kulturnom prostoru bosansko-hercegovačkog društva ta spremnost na saradnju, ili:ta komunikacijska sposobnost i spremnost, u cjelini izložbe daju značajan sinergijski učinak. Budući da ni jedna umjetnička akcija ne ide bez predanosti i strasti a također ne ide bez podrške društva, ovdje (posebno u našim nepovoljnim društvenim i ekonomskih okolnosti) ne treba prešutjeti predanost ideji Salona njegovih neposrednih pokretača i organizatora među kojima se kao spiritus movens ističe Izo Alečković sa saradnicima i kolegama, koji su uz razumijevanja i pomoć kantonalnih institucija realizirali ovaj umjetnički događaj.

Na ovoj pozadini dobili smo izložbu VII salona. Šta nam ovaj Salon nudi? Najprije, koncepcijski je na djelu načelo pluralističkih, slobodnih, autorski autonomnih likovnih poetika, rukopisa i tehnika, na temelju kojeg je na djelu na početku spomenuto višeglasje likovnih praksi kao i višeglasje likovnih vrsta i tehnika. Tom duhu otvorenosti i pluralističke slobode odgovara i iznimno važna činjenica da na VII salonu nastupaju bosansko-hercegovački likovni autoriteti starije, srednje i mlađe generacije (preko 30 umjetnika) od kojih -ilustrativno i bez namjere da hijerarhiziram - (navodim npr.: Dževad Hozo, Halil Tikveša, rahmetli Salim Obralić, Edin Numankadić,Braco Dimitrijević, Izet Alečković, ,HamzalijaMuhić, Enes Sivac, Amer Bakšić, Džeko Hodžić, Avdo Žiga, Mehmed Klepo, Savka Krčmar,Admir Mujkić, Aleksandar Saša Bukvić, Borko Močević, Darko Šobot, Ilonka Jasak, Renata Papišta, Marko Franšečević,Mia Bućan……itd.

Ne samo brojno ili generacijski, korpus VII salona doista čini utjelovljeni, materijalizirani duh pluralizma i umjetničke slobode, pri čemu niti je potrebno niti moguće tražiti neki (kanonizirani) zajednički likovno- umjetnički, stilski, tehnički ili poetički nazivnik.

U tom pluralnom likovnom mozaiku likovnih pripovijesti, tehnika i materijala, važno je, pak, da svi prezentirani eksponati imaju tehnički rang, da (svaki u svojoj vrsti) slijede dotične prikladne tehnike, i da svi skupa govore vjerodostojne likovne pripovijesti koje nas oslovljavaju svojim zračenjem, svojim atmosferama i svojim fantazijama. Ukratko: otvaraju nam njihove (ali i naše) svjetove i pozivaju nas u društvo.