Moć što izvire iz individualnosti

Odavno se cini da slikarstvo izlazi iz okvira umjetnosti i ulazi u sveru mentalne manipulacije. Naravno,slikarstvo nije izgubilo svoju moć.Ali ta moć u savremenom će, gdje dominiraju isprazna spektakularnost, jeftini senzacionalizam i jalovi voajerizam, neminovno poprimiti radikalno drugačiju svrhovitost. A nije oduvijek bilo tako!

Slikarstvo je nerijetko bivalo osnovnim generatorom za educiranje i informisanje masa, osobito u uslovima nekadašnje masovne nepismenosti. Uloga slikarstva vremenom se, međutim, počela mijenjati, da bi njegovo sistemsko i osviješteno problematiziranje odnosno propitivanje od strane samih slikara bilo začeto tokom epohe modernizma. Potencijalna moć slikarstva tokom posljednjih će se stotinjak godina prije svega ogledati u njegovoj individualnosti, neponovljivosti, kao i neposrednosti kojom slikarev kist,špahtla ili nešto treće pristupaju površini slike u nastajanju.

Posmatrajući slike na ovogodisnjem Sarajevskom salonu nameće nam se misao o mogućnostima slikarstva danas. Drevni likovni medij, već u podosta navrata naizmjenično proglašavan mrtvim i iznova oživljenim, u današnje vrijeme, paradoksalno, svoje kreativne potencijale u znatnoj mjeri crpi iz mita o vlastitoj “potrošenosti”, a pristup slikarstvu vecine ovih autora,primjer je upravo takve medijske osviještenosti. Posmatrač bi u ovim slikama odmah mogao (i morao) detektirati određenu srodnost s nekim inačicama organičke apstrakcije poput tašizma, apstraktnog ekspresionizma ili gestualnog slikarstva, ali u uslovima drastično izmijenjenih okolnosti u odnosu na one otprije nešto više od pola stoljeća – a posebno mladji umjetnici su ih bez dileme dobro apsolvirali.Svaki pažljiviji posmatrač ovih slika naprosto je prinuđen prevazići sve povijesnoumjetničke reference i nesputano se prepustiti moći što izvire iz njihove individualnosti, neponovljivosti te neposrednosti autorskog dodira. Izvrsnost poput rafiniranog osjećaja za slikarske geste, slojevitost namaza ili pak kolorističke međuodnose, u slikarstvu ovih sarajevskih umjetnika,istovremno označava uzrok i posljedicu, sredstvo i cilj, proces i završni rezultat, manifestaciju neke ideje.

Riječ je, dakle, o umjetnicima sa naglašenim osjećajem za višestruke pristupe slikarstvu i slikarskom procesu, koji ustaljene modernističke dileme – poput one figuracija ili apstrakcija – nadasve uvjerljivo apsolviraju te ih čini irelevantnima, istodobno odolijevajući zavodljivom zovu postmodernističke frivolnosti. Bilo bi banalno i površno konstatovati kako ovi umjetnici,nastoje spojiti ponajbolje aspekte modernizma i postmodernizma. Ali, možda bi se, dak, moglo zaključiti kako njhovo slikarstvo nastoji se izdići nad modernističkom krutosti te na određeni način uvesti postmodernističku razvodnjenost. Upravo na tom tragu ova mi se slikarska nastojanja čine stimulativnim, a samim time i izrazito aktuelnim.