Kao Mjesec i Sunce

Djela Halila Tikveše “Nešto kao sunce” i “Nešto kao mjesec”, crni i bijeli krug naslikani na drvetu, izgledaju poput neke suprotnosti. Pa ipak, sjajna zvijezda i lunarna planeta su usko povezane, dopunjavaju jedna drugu, baš kao i različita umjetnička djela koja su se okupila oko Sarajevskog salona. Susret ovog umjetničkog pluraliteta proizlazi iz formata izložbe kojoj jednom godišnje umjetnici/ce različitih generacija doprinose raznolikošću medija, tema i oblika izražavanja. Oni daju pregled aktuelnog umjetničkog stvaralaštva u Bosni.

Video Bojana Stojčića kao da se pita šta to znači biti umjetnik/ca iz Bosne. U pokušaju da snimi otvaranje Bosanskog paviljona na Venecijanskom bijenalu 2024, Stojčić se suočava sa isključivim načinom na koji ovaj događaj obilježavaju bosanski predstavnici/ce na prestižnom bijenalu. U videu umjetnik postaje nepristojni stranac koji remeti status quo. Podvlačeći situaciju dramatičnim muzičkim fragmentima iz opere „Smrt u Veneciji“ Benjamina Brittena, Stojčić duhovito propituje sistem u kojem mali krug ljudi bira umjetnost prikladnu da predstavlja naciju – ali i postavlja pitanje šta je uopšte nacija, pogotovo nacija u zemlji sa različitim ‘’entitetima’’. Ideja nacije je sasvim nova u poređenju sa ljudskom historijom – oko 200 godina nasuprot 300 000 godina, što je prilično kratak period u cjelokupnom trajanju ljudske vrste. Ipak, mi to smatramo nečim što nam je prirodno dato. U skladu sa izgradnjom nacija kao homogenih entiteta koji predstavljaju jednu kulturu, jezik i identitet, ivice teritorija su se mijenjale od blagih i labavih do strogo ograničenih. U vremenu grubih granica, sa čvrsto ograđenim prelazima i prelazima osiguranim najsavremenijom tehnologijom, lako zaboravljamo da je i koncept granica zapravo sasvim nov. Rad Danila Krese zasniva se na ideji da statične teritorije daju sigurnost uključenima ako su njihove granice povučene oštrim linijama i pravim uglovima, bez obzira na topografiju na kojoj su linije nacrtane – Damir Šabić nudi drugačiji pogled na topografiju na izložbi. Kresin foto serijal, poput Stojčićevog videa, međutim, podriva statičnost nudeći kretanje koje umjetnost može pokrenuti.

Za razliku od spomenika koji veličaju dostignuća nacije, Kemil Bektešijev spomenik pekarskom radniku/ci nudi posvetu ‘’običnim’’ ljudima. Na kraju krajeva, oni su ti koji čine tkivo društva. Dok ovaj umjetnik spomenik posvećuje svom ocu, svi pekarski radnici/ce su uključeni u socijalističke tradicije kao simbol radničke klase. Kroz skromnu monumentalizaciju, Bekteši ističe višestruke oblike, teksture i ukrase na hljebu i na kraju samu umjetnost pravljenja hljeba. Za vrijeme opsade Sarajeva ljudi su morali stajati u dugim redovima da bi dobili komad hljeba ili malu količinu vode. Emir Kapetanović prikazuje tako naizgled trivijalnu scenu, koja je zapravo bila čin otpora gušenju opskrbe stanovništva osnovnim potrepštinama. Red na Kapetanovićevoj slici izgleda beskrajan kao i rat, neizvjesnost s kojom se palestinski ljudi suočavaju posljednjih 15 mjeseci. U tom svjetlu, apstraktno djelo “Srebrenica” Dževdeta Nikočevića dobija novo značenje u prikazu strahota genocida. U kontrastu između tonova, taktilnog i intenziteta blistave žute svjetlosti i sjenovite tame, nevidljivo postaje nešto što se osjeća, a kod posmatrača budi vlastiti niz asocijacija. Mensud Kečo na sličan način bira reduciranu formu da prikaže odraze rata. Figura utjelovljuje agoniju, borbu za opstanak života protiv sila razaranja, što je u drugim djelima često prikazano kroz zapaljeno ugljenisano drveće. Pozivajući se na Prvi čečenski rat (1994-96), Andrej Đerković koristi fotografiju Stenlija Grina koja prikazuje osobu koja čvrsto drži stolicu - jedino što mu je rat ostavio, u nadi da će naći utočište.

Grinovu fotografiju Đerković suprotstavlja liku Jusufa Hadžifejzovića, koji slično drži stolicu na glavi u performansu. U Sarajevskom salonu nalazimo jedno od stvarnih Hadžifejzovićevih djela, njegovu „Prodavnicu praznine“, u kojoj paketi sa svakodnevnim proizvodima široke potrošnje ulaze u prostor galerije kako bi ih umjetnik prodavao. Isto tako, Armela Vesković u svoju instalaciju ugrađuje prisustvo i interakciju posjetitelja, te tako dijeli neke aspekte sa skulpturom Adisa Lukača ili s slomnjenim portretom Kemala Hadžića u kojem se možemo ogledati. Adna Muslija nudi participativni rad po uzoru na Rirkrit Tiravanija koji poziva posjetioce i posjetiteljice da podijele obrok i na taj se način kroz njegov rad povezuju. Muslijin rad je omaž umjetniku Saši Bukviću, koji je, kao i Hadžifejzović, podsticao ljude da se bave umjetnošću.

Brisanje granica između umjetnosti i svakodnevice koje je promicao Bukvić odnosi se i na Hadžifejzovićevu „Prodavnicu praznine“. Kada iz današnje perspektive sagledamo obilje paketa u njegovom dugogodišnjem radu, mogla bi se pojaviti nova dimenzija: šta se događa sa tom plastikom i obloženim kartonom kada ne završe kao umjetnička djela? Digitalni kolaž Borisa Hodaka mogao bi dati odgovor (iako bi možda manje rodno zasnovani stereotipi mogli također funcionisati), ili na apstraktniji način možda čak i slike zemljinih kratera Benjamina Handukića. Konkretnije, Renata Papišta ukazuje na klimatske promjene, još jedno veliko pitanje uzrokovano kapitalizmom. Crtajući slike santi leda na fotografijama mora, ona ističe ono što je već nestalo – ne osvjetljava prirodnu prolaznost leda, već tragove koji simboliziraju ekstremne vremenske promjene širom svijeta. Slike Damira Nikšića prije zamagljuju nego prikazuju te procese. Prikazujući pejzaže, koji bi se mogli naći na instagramu, na impresionistički način, kao da nas prenosi u neko drugo vrijeme, u vrijeme kada su ovi procesi pokrenuti industrijalizacijom.

Radovi na ovogodišnjem Sarajevskom salonu možda ne prate jednu temu koja ih spaja, a ipak nalazimo dodirne tačke, preklapanja i veze. Neki ulaze u dijalog na suptilniji način, dok drugi to čine otvorenije. Sablasni prizori Amele Hadžimejlić odzvanjaju figurama Izeta Alečkovića koje proganjaju. Oči u grafičkoj metamorfozi Branka Bačanovića komuniciraju sa bezličnim likovima Emira Osmića, skripturama Mladena Štrbca ili pticama Irfana Handukića u njegovim grafikama koje su poput kolaža. Andrej Ðerkovićeve upoređene slike obraćaju se omažu Jusufu Hadžifejzoviću od Alije Kambera ili Rafet Jonuzijevom radu posvećenom Almi Suljević. Hibridna fantastična bića Marka Frančeševića kontrastiraju poetičnoj skulpturi Lejle Ćehajić, torzu Adisa Eliasa Fejzića ili mineralnim skulpturama Halima Ahmetspahića. Spiritualistički prikazi Samira Plaste ogledaju sjajna nebeska tijela Halila Tikveše. Poput mjeseca i sunca, neka umjetnička djela mogu izgledati daleko jedna od drugih, a ipak su povezana. One osvjetljavaju i odražavaju jedni druge otkrivajući kako se odnose na naše ovdje i sada.