ajansturk.net

UMJETNOST KAO IGRA MOGUĆNOSTIMA SVIJETA

Deseti, dakle jubilrani Sarajevski likovni salon ULUKS, sabira u sebi, salonski otmjeno i jubilejski svečano, ne samo zgusnutu likovnost decenije koja mu je prethodila, nego i etetsku raznolikost bosansko-hercegovačkog i regionalnog likovnog izraza koji se zrcali kako na slikama živih, tako i onih likovnih stvaralaca koji, nažalost, fizički više nisu među nama. Dakle, fizički ne, ali su svojim djelom i slikarskim umijećem ne samo tu, nego odsustvom svog fizičkog prisustva, svevremenošću svog likovnog bivanja i specifičnog izraza koji plijeni, daju Salonu dodatnu, pedagoško-uzornu snagu neprolaznog primjera.

Kad smo već kod prvog jubileja, svećane desetogodišnjice Salona, a na tragu retoričkog zahvata u povijesnu, kulturološko-simboličku igru brojeva, nije suvišno podsjetiti da je deset broj pitagorejske tetraktise, odnosno, matematički zbroj prva četiri broja (1+2+3+4) i njihova sveukupnost. Tačnije, računsko-simbolička zaokruženost i „povratak jedinstvu nakon što se razvio ciklus prvih devet brojeva“, u njihovoj numeričkoj zasebnosti. Broj deset poznaju praktično sve kulture svijeta, budući da je brojanje na prste iskon i početak ljudskog brojanja. Za kinesku simboliku deset je dvostrukost od 5 (5+5), čime je naglašena unutrašnja dvojnost bića. A to opet simbolizira temeljnu dvojnost kao univerzalno „načelo kretanja“. U tom smislu, na tragu egzistencijalnog kontinuiteta, deset izražava život i smrt, njihovo smjenjivanje, ili, iskustveno realno gledajući – istovremenost njihovog bivanja i simultane koegzistencije.

Ali, uprkos prividno jasnoj brojčanoj dvojnosti, stvari u svojoj najdubljoj suštini, nikad nisu tako dvojno jednostavne i, neupitno, crno-bijele. Umjetnost to osjeća i razumije mnogo bolje od svih drugih izraza ljudskog poimanja svijeta. Upravo zato, Svijet koji nas pohodi sa ovih slika nije nam dat u svojoj perceptivnoj doslovnosti, nego, i prije svega, tu je u stvaralački transformisanoj projekciji umjetnika, onako kako ga on vidi – više dušom, nego okom. Ukratko, slika je ogledalo Života i Svijeta, u njihovoj ukupnosti spram karakterne doživljanosti umjetnika, koja se pojmovno i kategorijalno ne da, tek tako, razvrstavati u formalno školske ladice ljudskog duhovnog iskustva. Jer posao umjetnika nije da preslikava viđeno u njegovoj perceptivnoj pukosti, nego da nam ga predoči u svjetlu vlastite kritike i borbe sa dijalektički kontraverznom i racionalno neuhvatljivom životnom svakodnevnicom.

U tu svrhu slikar koristi sva raspoloživa sredstva – od boje do oblika – te puštajući stvaralačkoj mašti i kombinatorici na volju, igrom pokreta i kista, oneobičava ono sàmo prisutno, u nešto moguće i još neostvareno. U ono oniričko i još ne tu. Logikom nemira stvaralačke kombinatorike, u sliku svijeta, umjetnik unosi elemenat igre zapreten krajnje neočekivanim mogućnostima Svijeta. Otuda sva ova likovna raznolikost Istog, i o Istom, koje to – nije. Tako se teret sivila sumornog bivanja tvrdim obavezama programirane svakodnevnice, obrće u radost neuhvatljivog bivanja egzistencijalne neuhvatljivosti nošene principom – panta rei. Odnosno, sve teče, sve se mijenja, ili, na tragu grčkog originala: pánta kineĩtai kai udèn ménei – sve se kreće i ništa ne ostaje isto. Umjetnost ima posla upravo s tom neuhvatljivošću i njenim fiksiranjem na platnu ili nekim drugim materijalima i izražajnim sredstvima individualnog umijeća, koje nas privodi ontološkoj, neprolaznoj Osnovi Svijeta iz koje sve izvire i u koju sve uvire vraćajući se samo sebi.

Sve u Jednom i Jedno u svemu. Jedinstvo suprotnosti. Crno skončava u bijelom, bijelo progovara iz crnog. Kao što nam to pokazuju jin i jang – dva osnovna principa kineske filozofije koji simboliziraju naizgled nespojive kontraste i sile prirode, koje se, prelazeći jedna u drugu – uzajamno nadopunjuju i zaokružuju.

Na sceni je suštinska dvojnost prirode: svjetlo i tama; muško i žensko; lijevo i desno; gore i dole; visoko i nisko, toplo i hladno.

Na tragu te ontološke dvojnosti sam Salon je, u svojoj institucionalnoj uzvišenosti, te raspjevanošću idejnog i likovnog kolorita, ne samo selektivna reprezentacija presjeka ukupno ostvarenog, nego i tradicionalni modus otpora i sistematskog opiranja umjetnika nedorečenosti zbilje u kojoj biva i obitava. Na sceni je stvaralačka pobuna i bijeg od porazno besmislne svakodnevnice zarobljene u blatu etno-politikantstva, beznađem i apatijom ophrvanih građana. U tome je, spontana, dakle, neprojektovana i nezacrtana zadaća, edukativne naravi Salona: da stimulira i kultiviše otvorenost nadom probuđene imaginacije posjetilaca. Na taj način, Salon je oaza u pustinji politikanstke ostraščenosti i mentalnog zagađenja društva lišenog životnog smisla i ljudske perspektive.

Odnosno, u svojoj estetski-luksuznoj izvedbi on je likovna raskoš i sjaj, egzistencijalni nadomjestak, bljesak u pomrčini sumorno reducirane stvarnosti. Etimološki, luksuz dolazi od lat. lux – svjetlo. A svjetlo uvijek dolazi poslije tame – post tenebras lux. Odnosno, i u slučaju Salona, prethodeća tama nije odsustvo svjetla, nego istrajan rad u osami ateljea – daleko od pogleda drugih. Tek kad je gotova slika može iz ateljea na lux, tj. na svjetlo dana – u Salon. Tačnije na Izložbu, namjenski izručena oku i duhu radoznalih ljubitelja umjetnosti. A umjetnost je ozbiljna i neiscrpna igra ljudske mašte. Igra mogućnostima Svijeta. Ali, ne i Svijetom. Jer, Svijet je u njoj, sa svojom neuhvatljivom kompleksnošću, sasvim ozbiljno, nadugo i naširoko shvaćen. I u svim svojim potencijalima, onim vidljivim, i onim nevidljivim – vješto zahvaćen.

Sutješčica, januara 2022.

Esad BAJTAL

Antalya çit Korsan taksi hayır lokması Ankara evden eve nakliyat Tuzla Evden Eve Nakliyat Arı Ürünleri
bahçeşehir korsan taksi
bahçeşehir korsan taksi
çanakkale escort bolu escort giresun escort kırıkkale escort manisa escort muğla escort osmaniye escort