Abdulah Sidran: OSMI SARAJEVSKI LIKOVNI SALON
Kanio sam sinoć, otvarajući Osmi sarajevski likovni salon (uz kolegu Gradimira
Gojera i magistricu Lejlu Bušatlić), prisutnima pročitati i prigodnu poemu u kojoj sam ‘dijalogizirao’ sa slikarom Mehom Zaimovićem, objašnjavajući mu da nisam mjerodavan za likovnu umjetnost, i da nije dobra njegova ideja da ja otvaram izložbu u ‘Romanu Petroviću’, prije nekoliko godina.
Ali se dogodilo da odustah od kazivanja ove poeme. Bilo mi nekako ružno kazivati poeziju dok desetak, dvadeset, trideset, ljudi u donjem dijelu sale priča, govori i galami kao da su na fudbalskom stadionu, a ne u reprezentativnom prostoru Umjetničke galerije BiH. Nije mi to bilo ni normalno ni prihvatljivo. Zato sam kazivao nešto drugo, u skladu sa okolnostima – a poema je ostala nepročitana. Pa neka je ovdje, uz dva-tri fotosa neminovnog i dragocjenog hroničara ovdašnjih kulturnih zbivanja, prof. Halida Kuburovića. (Ako zavirite na njegov fb profil – imaćete dojam da ste bili s nama, na izložbi i na otvorenju. – Bijaše 10.1.2020)
Ovdje me doveo onaj
Koji je ovdje
Podastro svoju dušu
Uzalud sam
Sve bježeć od posla
kazivao
Kako naprosto
Nisam mjerodavan
Kako mnoga okolo nas zla
Baš od toga dolaze
Što mnogi vole naročito to
Da rade poslove tuđe, a ne svoje
Citirao Ibrišimovića
„Skromnost, to je
Znati gdje ti je mjesto !“
I ne bez srama
Kazivao kako
moje skromno znanje
o likovnoj umjetnosti
prestaje negdje oko 1924. godine
u ono doba
kad se majstori dogovoriše
da više ne slikaju ništa
od onog što se vidi
nego nevidljivo
što se dade vidjeti
samo uz pomoć
nebeskih
nevidljivih sila
O svemu što je
Od tada
Do danas
U slikarstvu nastalo
Umijem kazati samo
„sviđa mi se“ i
„ne sviđa mi se“
Te sam
Zar to, Meho, nije očigledno
Po svemu
Izvan kompetencije
I kakav bi to
Na koncu konca bio
„govor“ od samo tri riječi ?
A Meho se ne da
Kao što se nikad nije dao
I kao što se nikad ne daje
I ne predaje onaj
Koji se sav predao Jednome:
Slušaj, Avdo !
Ako ove slike
Ne govore same
Pomoći im ne može
Nikakav govor
I sasvim je svejedno
Govorio o njima
Mjerodavan ekspert
Ili
izvan kompetencije
laik nad laicima
Htio sam, Avdo,
Da razabereš ovo:
Pročitao sam
Sve tvoje pjesničke knjige
I našao kako se odlično
Razumiješ u Život
Našao sam još
Kako ti trajno
Govoriš o smrti
A svaki ti stih pjeva
U slavu života
Ništa drugo
Nego to
Evo pola stoljeća
Ne radim ni ja
Odmah sam razumio:
Mi smo
Nas dvojica
Meho i ja
Isto mlijeko
Iz iste Božje sise sisali
I pedeset godina
Svjesnoga života
Istu životnu
Gorku čorbu kusali
Udarce primali
I na nogama ostajali
Srce iz njedara čupali
I u zemlju kopali
Život je nevolja
Kroz koju moramo proći
Kazao je pjesnik
a niko neće shvatiti
šta je to sreća
Ni kolika može
Ljudska nesreća da bude
Izgubiti toliko
Koliko smo svi mi
U posljednjih trideset godina
izgubili
Izgubiti toliko
Koliko je Meho izgubio
A ostati živ i pri pameti ostati
Na nogama ostati
Ne izgubiti snagu
bez koje bi se svakako
Zagubio dar
Sačuvati dar
I snagu
mogu samo rijetki
Oni koji
Svojim darom
Svojom snagom
I svojim radom
Kod Boga zasluže
Da im
Prepusti dio
Svojih nadležnosti
Pred vama stoji
I pred vas je večeras
svoju dušu podastro
Jedan od takvih
Toliko ja
Kao naučnik žvota
Da ne kažem
ž i v o t o l o g
Umijem kazati
O ovim slikama
I njihovome tvorcu
Hvala im
što su nas ovdje
U ime zajedničkog dobra
Ove večeri
okupili
